razgovarali u Zagrebu, 20. listopada 2004.

ORIS: Da započnemo ptanjem o problemu o kojem vi kao pedagozi i angažirani građani vjerojatno razmišljate i imate svoj stav: kakav je u današnjem trenutku Hrvatske i općenito u današnjem društvu položaj arhitekta koji ima kritičku svijest, etičke porive i usmjerenja? Da li takav arhitekt, slijedeći svoje porive i usmjere­nja, dolazi u tragikomičnu, donkihotsku situaciju?

Žarnić: Kad se pogleda razvitak arhi­tekture u drugoj polovici 20. stoljeća, može se primijetiti jedan period nakon kasnog modernizma obilježen fasci­nacijom prošlošću; na tome se temelje 70-te i 80-te godine. Period 90-ih i današnje vrijeme su pak fascinirani brzinom sadašnjosti. Čini mi se da je sazrela potreba za pomakom, za tim da se arhitekti konačno počnu baviti budućnošću. U kontekstu projiciranja budućnosti mislim da je stvaranje op­će­nito, a posebno arhitektonsko stva­ra­nje nemoguće bez svjetonazora, štogod to značilo. Dakle, izgradnji tog svjetonazora, budući da ne može biti naslijeđen iz drugih disciplina, te ne postoje njegovi politički, kulturološki ili filozofski izvori, arhitektura može po­mo­ći svojim kritičkim diskursom. Mi­slim da je to ono što arhitekti ili arhi­tek­tura kao disciplina i dio jednog civilizacijskog trenutka treba konstruirati.